SchnellBot S-158

Pronađen 2014

Njemački torpedni čamac S-158, potopljen 1944. u kanalu Sv. Ante, Šibenik.

Tek drugi pronađeni torpedni čamac Kriegsmarine u podmorju Jadrana.

Pronađen intaktan, proglašen zaštićenim kulturnim dobrom RH 2015.

hipasone_twohipaosne_threejunkers_threejunkers_fourjunkers_fourjunkers_fourjunkers_sevenjunkers_seven

Tajna šibenskog kanala - Schnellboot S - 158

Vojne operacije Drugog svjetskog rata u području Sredozemnog mora počele su 10. lipnja 1940., odnosno u trenutku kada je Italija objavila rat Francuskoj i Velikoj Britaniji. Već krajem lipnja, Francuska je kapitulirala te su na zaraćenim stranama ostale samo Velika Britanija sa zemljama Commonwealtha te Kraljevina Italija. Ubrzo se pokazalo da zapovjednici talijanske ratne mornarice (Regia Marina) uopće nisu kadri iskoristiti svoju lokalnu nadmoć nad protivnikom. Situaciju nije promijenila čak niti činjenica da su, zajedno s Njemačkom, u proljeće 1941. godine osvojili Jugoslaviju i Grčku. Problem je bio u tome što Njemačka, kao talijanski ratni saveznik, nije raspolagala vlastitim brodovima u Sredozemnom moru. Stoga je u drugoj polovini 1941. godine iz krugova Uprave pomorskog ratovanja njemačke ratne mornarice (SKL-Seekriegsleitung Kriegsmarine), proizašao koncept prebacivanja vlastitih jedinica u Sredozemlje. Međutim, postojao je jedan veliki problem. Gibraltarski prolaz ostao je u rukama Britanaca te se kroz njega moglo progurati, u najboljem slučaju, podmornice. Površinskim pomorskim jedinicama ostali su samo riječni plovni putevi u unutrašnjosti Francuske, što je ograničavalo veličinu brodova koji su mogli biti upućeni na Sredozemlje. U skladu s tim, odlučeno je preko Francuske prebaciti 3. flotilu torpednih čamaca (3. Schnellbootflottille) pod zapovijedništvom KptLt. Friedrich Kemnade te 6. flotilu obalnih minolovaca (6. Räumbootsflottille) pod zapovijedništvom KptLt Petera Reischauera.
Početkom jeseni 1941. godine 3. flotila torpednih čamaca započela je s polaganjem minskih polja u vodama otoka Malte kao i s napadima na britanske konvoje. Baza torpednih čamaca bila je na Siciliji. S napredovanjem snaga Rommelovog Afričkog korpusa brodovi ove flotile počinju aktivno sudjelovati u borbenim aktivnostima uz obale Afrike s promjenjivom ratnom srećom. Američko iskrcavanje u francuskoj Sjevernoj Africi 8. studenog 1942. (operacija kodnog imena „Torch“) promijenilo je stratešku situaciju između protivnika, te prisililo Nijemce da poduzmu drugačija bojna djelovanja – eskortiranje vlastitih konvoja, kojima je opasnost prijetila s mora i iz zraka.

Nastanak klase S-151

Nakon okupacije Nizozemske u svibnju 1940. godine njemačke snage zarobile su u brodogradilištu Gusto Werke u Schiedamu osam nedovršenih torpednih čamaca oznaka od TM.54 do TM.61 koji su građeni prema licenciranim britanskim Power Boat za službu u nizozemskim kolonijama. Njemački torpedni čamci sudjelovali su na svim pomorskim bojištima Europe, a kako njemačka brodogradilišta dinamikom izgradnje nisu mogla pratiti sve veće potrebe njemačkog ratnog stroja, odlučeno je da se završi izgradnja i opremanje zarobljenih nizozemskih brodova. Njemački i nizozemski radnici dovršili su te brodove naoružavši ih s po dva torpedna lansera za njemačka torpeda G 7, kalibra 533 mm i jednim topom 20 mm na krmi. Zbog kratkog trupa, ova klasa brodova nije imala montiran top od 20 mm na pramcu.
Ti jedinstveni brodovi britanskog dizajna, nizozemske izrade, a njemačkog naoružanja i pogona modificirani su prema projektu Lürssen čime se nastojalo da brodovi budu što sličniji uspješnoj klasi njemačkih torpednih čamaca S-30/100. Prema prvoj jedinici u klasi, cijela klasa dobila je oznaku S-151, a plovila su dobila oznake S-151 do S-158. Ovi torpedni čamci su postizali najveću brzinu od 34 čvora (63 km/h) te su bili nešto manjih dimenzija i sporiji od klasičnih njemačkih torpednih čamaca tog doba. Dužina im je bila 28,3 m, širina 4,4 m, a istisnina 57 BRT. Pogon se sastojao od tri pouzdana diesel motora Daimler-Benz MB 500. Zbog međusobne vizualne indentifikacije cijela klasa ovih brodova imala je ispisane s obje strane broda, ispod zapovijednog mosta, velike slovne oznake, prema početnom slovu prezimena ili nadimka zapovijednika. Tako je npr. torpedni čamac S-158 (bivši TM.61) imao veliko slovo „C“, odnosno „H“ ovisno kako su se zapovijednici mjenjali. Zbog kraćeg trupa mogli su biti transportirani kanalima Raina – Rhona na službu njemačkoj ratnoj mornarici u Sredozemlje.

Stanje olupine

Brodska olupina leži na dubini od 38 metara i pozicionirana je u smjeru sjever – jug na kosini koja pada do maksimalnih 45 metara dubine u sredini kanala. Krmeni dio broda okrenut je prema izlazu kanala u smjeru prema otvorenom moru, a dio s oštećenom provom prema centru grada Šibenika. Brodskoj olupini nedostaje pramac u cijelosti jer je na tom dijelu bio pogođen zrakoplovnom bombom, no ostale dvije trećine broda vrlo dobro su sačuvane. Brodovi ovakvog tipa, pa tako i ovaj torpedni čamac, bili su izgrađeni kao drveni s metalnom rešetkastom konstrukcijom. Uslijed agresivnog djelovanja morske vode mahagonij je propao, tako da su ostala vidljiva rebra broda i metalna konstrukcija nadgrađa.
stražnim ronjenjima oko broda pronađeni su brojni predmeti koji su pripadali torpednom čamcu poput inventara brodske kuhinje, naoružanja, streljiva, kao i dvije torpedne glave te vanjski brodski kompas na svome postolju. Sve ovo upućuje da je ova olupina uistinu prvi put otkrivena, ne samo službeno, jer da nije tako, ti bi predmeti zasigurno već nestali s morskog dna. Sama olupina s gornje i desne bočne strane, prekrivena je velikom mrežom plivaricom (tunarom) za koju pretpostavljamo da je na nju dospjela u pokušaju sprječavanja bijega brodova JRM u rujnu 1991. godine zaprječivanjem kanala od strane Tribunjskih i Šibenskih ribara.
Prozirnost mora, a time i vidljivost u kanalu je uobičajeno loša jer se radi o toku rijeke Krke u dijelu u kojem se miješa s morem, pa postaje boćata, kao i zbog velike količine suspenzije čestica mulja pokrenutih obilnim padalinama tijekom ljetnih mjeseci u 2014. godini.

Zaštita i očuvanje

Odjel za podvodnu arheologiju HRZ-a poslao je zahtjev Konzervatorskom odjelu u Šibeniku da se pokrene zaštita lokaliteta, te da se u konačnici olupina proglasi kulturnim dobrom. Nakon obavljene službene procedure, lokalitet je proglašen kulturnim dobrom RH, a ronjenje na njemu je službeno zabranjeno. Naravno, to neće biti kraj priče, budući da navedeni Odjel u suradnji s Vojnim muzejem MORH-a planira provoditi dodatna istraživanja i snimanja kako bi se razotkrile sve okolnosti potonuća. Ovim aktivnostima je započela prva suradnja Vojnog muzeja MORH-a s podvodnim arheolozima iz HRZ-a. U bliskoj budućnosti, kada se za to steknu svi uvijeti, u planu je i vađenje dijela pokretnina s ove olupine te njihova desalinizacija, restauracija i pohrana u Vojnom muzeju MORH-a koji je za to izrazio interes, a sve u cilju kako bi se predmeti s njemačkog torpednog broda jednom približili očima javnosti nakon potrebnih obrada te izložili u muzejskom postavu.