B-24 TERMITE CHASER
Od broja do priče: Kako je jedan serijski broj otkrio tajnu potopljenog bombardera i njegove posade
AUTORI:
ZORAN DELIBAŠIĆ I MISLAV PODNAR - WHA
PODVODNE FOTOGRAFIJE:
MICHELE FAVARON
ARHIVSKE FOTOGRAFIJE:
MARK WORTHINGTON
S promjenom ratne sreće na mediteranskom ratištu u zimu 1942. i proljeće 1943. godine i njemačko-talijanskim potpunim gubitkom bojišnice u sjevernoj Africi, odnos snaga na mediteranskom ratištu znatno se promijenio.
Mediteransko ratište i savezničke zračne snage
Otvaranje nove fronte savezničkim iskrcavanjem na Siciliju, a poslije i na Apeninski poluotok, ubrzalo je kapitulaciju političkog i vojnog vrha Italije. Pripremajući se za iskrcavanje na Siciliju, odnosno Italiju, Saveznici su formirali Zračno zapovjedništvo Sredozemlja (Mediterranean Air Command – MAC), koje je objedinilo postojeće zračne snage za potporu desantu, ali i druge planirane operacije. Krajem 1943. godine to je zapovjedništvo preimenovano u Sredozemno savezničko ratno zrakoplovstvo (Mediterranean Allied Air Forces – MAAF). Tom zapovjedništvu bile su podređene sve zrakoplovne Anglo-američke snage u Africi i Sredozemlju. One su bile promjenjivog sastava i objedinjavale su sve vrste zračnih snaga. Činile su ga: Strateško, Taktičko,
Lovačko, Obalno i Transportno zrakoplovstvo. Strateško zrakoplovstvo imalo je u svojem sastavu američke 15. zračne snage s oko 1.200 teških bombardera i lovaca za dugo osiguranje te britansku 205. grupu s oko 850 teških i srednjih bombardera. Ono je djelovalo s težištem po ciljevima na teritoriju Austrije, južne Njemačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i bivše Jugoslavije. Taktičko zrakoplovstvo imalo je u svom sastavu Pustinjsko zrakoplovstvo, 12. zračno zapovjedništvo za podršku, Taktičke bombarderske snage i 9. zračnu armiju. Ukupno je formirano 267 eskadrila (squadrona), od kojih 146 američkih i 121 britanska s 4.900 zrakoplova. U idućim mjesecima, s pomicanjem crte bojišta na Apeninskom poluotoku prema sjeveru, uslijedilo je uspostavljanje savezničkih vojnih baza pa tako i zrakoplovnih uzletišta. One su najčešće bile pozicionirane na bivšim talijanskim vojnim i civilnim uzletištima na kojima je već postojala nekakva infrastruktura za tu namjenu. Njihovom su uspostavom u doseg savezničkog strategijskog zrakoplovstva došli mnogi ciljevi infrastrukture
Trećeg Reicha ključne za nastavak rata i održavanje na životu golemog ratnog stroja.
Rođenje 450. bombarderske grupe
Jedna od sastavnica američkih 15. zračnih snaga bila je i 450. bombarderska grupa (450th Bombardment Group). Formirana je 6. travnja 1943. radi potpore savezničkim aktivnostima na jugu Francuske, Balkana i Italije. Prva baza grupe bila je u Alamogordu, u američkoj saveznoj državi Novi Meksiko, gdje su formirane 720., 721., 722. i 723. eskadrila bombardera B-24 Liberator. Krajem studenoga i tijekom prosinca 1943. zrakoplovi i posade kreću na put preko Herringtona u Kansasu te Floride, Južne Amerike i Afrike, do Mandurije, grada na samoj peti talijanske čizme. Stara baza zračnih snaga Italije iz 30-ih godina prošlog stoljeća postala je baza 450. bombarderske grupe sve do njezina rasformiranja u svibnju 1945. Borbene operacije iz Mandurije počinju 8. siječnja 1944. bombardiranjem aerodroma u Mostaru. Do svibnja 1945. i povratka u SAD ta bombarderska grupa obavila je ukupno →
→ 265 borbenih misija. Najveći broj njezinih misija bio je usmjeren na bombardiranje željezničke infrastrukture. Napredovanjem Crvene armije u Rumunjskoj strateška važnost željeznica u njemačkim opskrbnim linijama prema Mađarskoj i Rumunjskoj još je više narasla.
Misija za Veliki petak
Bombarderska misija 7. travnja 1944., na Veliki petak, za izrazito lijepog i sunčanog vremena, imala je za cilj bombardiranje ranžirnog kolodvora u talijanskom gradu Mestre iz kojeg se kontrolirao sav promet prema industrijskoj zoni i luci Venecije. Navedenog dana skupina od 35 zrakoplova B-24 Liberator 450. bombarderske grupe poletjela je iz Mandurije u 10.03 sati, naoružani s po 12 bombi od 227 kg (500 lb) te se u 10.18 sati pridružila 98. bombarderskoj grupi koja je vodila napad. Bombardiranje je izvršeno u 13.11 sati s visine između 6.100 i 7.000 metara. Otpor njemačkih snaga bio je minimalan, sa slabom i nepreciznom paljbom protuzrakoplovnog topništva velikog kalibra. Dvije formacije lovačkih aviona Messerschmitt Bf 109 koje
su posade bombardera zamijetile, nisu napale formaciju bombarderske grupe. Zrakoplov B-24 722. eskadrile, koji je letio na poziciji 2 prvog vala, zaostao je i izbacio bombe te se vratio u formaciju. Ubrzo je isti zrakoplov opet napustio formaciju desnim zaokretom i u 13.16 sati u spirali počeo brzo gubiti visinu iznad neprijateljskog teritorija. Kako je zrakoplov ispao iz formacije koju više nije mogao dostići, posada zrakoplova zauzela je smjer povratka prema jugu. U službenom izvješću Missing air crew report – MACR 3886 nisu navedeni problemi s motorima, iako je u bilješkama ostalih susjednih posada zrakoplova iz formacije navedena pojava dima iz vanjskog lijevog motora.
Zrakoplov B-24 Liberator - Termite Chaser
Izgubljeni Liberator bio je verzije B-24H, serijskog broja 42-52141, nadimka posade Termite Chaser. Navedeni zrakoplov proizveden je u pogonu Forda, Willow Run, u saveznoj državi Michigan te je na vertikalnim stabilizatorima imao repnu oznaku broj 43. Tim zrakoplovom s ukupno 10 članova posade zapovijedao je 2nd Lt. Robert W. Nutt, a njegovoj je
posadi to bila prva borbena misija. Kada je postalo evidentno da je zrakoplov postao neupravljiv, donesena je odluka da se ne ide na riskantno slijetanje na površinu mora nego se pristupilo spašavanju života zrakoplovaca iskakanjem s padobranima. Svih deset članova posade uspjelo je iskočiti s padobranom i spustiti se na morsku površinu, međutim, navigator zrakoplova, James H. Paulsgrove, tom se prilikom utopio, a strijelac George W. Williams nije pronađen prilikom spašavanja, zbog problema s funkcioniranjem ili nepravilne uporabe prsluka za spašavanje. Ostale članove posade zarobila je posada njemačkog hidrozrakoplova. Iako iz službenog izvješća to nije vidljivo, vjerojatno je bila riječ o zarobljenom talijanskom hidrozrakoplovu Cant – 506, njemačke VI. eskadrile za spašavanje sa sjedištem u Puntiželi kod Pule. Time su ti zrakoplovci postali ratni zarobljenici te su prebačeni u tranzitni zarobljenički logor za zrakoplovce Dulag Luft I u Veroni, a zatim u logor za ratne zarobljenike zrakoplovce Stalag Luft I, pokraj mjesta Barth na obalama Baltičkog mora. Svi preživjeli zrakoplovci iz Termite Chasera doživjeli su kraj rata i oslobađanje logora od strane Crvene →
→ armije te su nakon rata umirovljeni. Zanimljive zapise, koji idu u prilog tehničkoj neispravnosti kao uzroku pada zrakoplova, ostavili su članovi 722. eskadrile 450. bombarderske grupe Adam E. Wood i Walter J. Kostro koji su bili dio originalne posade, od strane Wreck Hunters Adriatic, identificiranoga B-24 42-52141 Termite Chasera.
Tajne dubine Jadrana
Prema njihovim bilješkama, 4. travnja 1944. na zrakoplovu je zamijenjen motor, a 5. travnja nije poletio u misiju zbog problema s tlakom ulja u motorima broj 3 i broj 4. Dana 6. travnja 1944. nije bilo borbene misije, a 7. travnja 1944. je u misiju, s koje se Termite Chaser nije vratio, poletjela nova posada na svojoj prvoj misiji. Originalna posada preuzela je B-24 serijskog broja 42-99805, oznake na repu 47. Bio je to avion izgubljene posade imena Madame Shoo Shoo. Nakon gubitka Liberatora 42-52141, taj je zrakoplov preimenovan u Termite Chaser II. Naša priča o potopljenom zrakoplovu Američkih zračnih snaga započela je prije nekoliko
godina. Olupinu tada nepoznatog zrakoplova, pozicioniranu zapadno od otoka Unije, otkrio je naš prijatelj Davor Buršić iz partnerskog ronilačkog centra Shark diving i tu informaciju ljubazno podijelio s nama. Iako je lokacija olupine kao ronilačka pozicija ušla u turističku ponudu tog poznatog medulinskog ronilačkog centra, relativno je mali broj ronilaca koji su pohodili olupinu zrakoplova. Razloga tome je više, a neki od njih su znatna udaljenost od Medulina, zaron “u plavo“ na otvorenom moru, uobičajeno loša vidljivost zbog djelovanja ribarskih koća i morskih struja koji podižu okolni sediment u većoj mjeri, kao i dubina lokaliteta od 51 metra koja je sportskim roniocima bez plinskih mješavina izvan svih sigurnosnih standarda. Dio ekipe Wreck Hunters Adriatic je u cilju identifikacije zrakoplova napravio dva vrlo zahtjevna zarona u uvjetima loše vidljivosti, sa, za tu priliku, posebno pripremljenim mješavinama plinova i prilagođenom konfiguracijom opreme. U prvom smo zaronu dolaskom na lokalitet utvrdili da je olupina zrakoplova devastirana koćarskim mrežama do
neprepoznatljivosti – predstavljala je polje razbacanog i savijenog lima. U hrpi tog metala uspjeli smo prepoznati neke dijelove karakteristične za zrakoplov B-24 te smo imali sreće pronaći i kompletnu strojnicu Browning koja je ležala na pijesku nedaleko od olupine. Tijekom drugog ronjenja krajnjim smo naporima žičanim četkama čistili dio strojnice na kojem je pozicioniran tvornički broj, stalno se izmjenjujući. Taj je napor urodio plodom te smo pred sam kraj drugog zarona uspjeli očistiti serijski broj strojnice – 1150494.
Identifikacija zrakoplova
Spoznajom tog podatka postala je otvorena mogućnost identifikacije zrakoplova. Ključnu ulogu u identifikaciji zrakoplova s pomoću serijskog broja strojnice odigrao je naš prijatelj Šime Lisica, zrakoplovni entuzijast iz Petrčana. Nakon nekoliko dana iščekivanja rezultata Šimina istraživanja dokumenata izgubljenih zrakoplova iznad teritorija današnje Hrvatske, njegova je potraga urodila plodom i iznjedrila cijelu priču o sudbini palog Liberatora. Inače, način identifikacije izgubljenog zrakoplova →
→ prema broju strojnice ili pločice sa serijskim brojem zrakoplova unutar kokpita ujedno je najprecizniji način identifikacije zbog danas dostupnih preciznih izvješća. Struganje i očitanje napisanog serijskog broja zrakoplova s vertikalnih stabilizatora kao metoda identifikacije ne mora nužno odgovarati zapisima u vojnim arhivima i moglo bi identifikaciju odvesti u krivom smjeru. Naime, zbog teških gubitaka i oštećivanja zrakoplova u ratu, koji su vojnu industriju napregnuli do ruba, često nije bilo moguće pratiti tempo opskrbe rezervnim dijelovima u terenskim uvjetima pa su zrakoplove često popravljale i od nekoliko njih istog tipa sastavljale srvisne posade na zrakoplovnim
uzletištima. S druge strane, naoružanje je američko zrakoplovstvo bilježilo s velikom preciznošću pa je svaki komad sa serijskim brojem i pozicijom evidentiran u njihovim, već spomenutim MACR-ovima, bazi podataka u kojoj se nalaze informacije o sudbini nestalih američkih zrakoplova i zrakoplovaca. Temeljem tog dokumenta utvrdili smo kako je to bio jedan B-24 za koji su, zanimljivo, Amerikanci držali da je pao kod Portoroža u tadašnjoj Italiji. Međutim, serijski broj Browninga koji smo uspjeli očistiti govori da su ipak Unije mjesto gdje je B-24 pao u more zbog tehničkog kvara na motoru, o čemu svjedoče izvještaji drugih zrakoplova u formaciji, ali ne i sam izvještaj
preživjelih članova posade ovog Liberatora. Slijedom događaja, obavijestili smo ured vojnog atašea Veleposlanstva SAD-a u Zagrebu o našem pronalasku potopljenog zrakoplova. Nakon naše prijave, oni su pokrenuli mehanizam daljnje provjere i potvrdili naše navode. Pohvalili su naš rad i inicijativu te ustvrdili, kao i mi, da se među ostacima zrakoplova ne nalaze posmrtni ostaci članova posade. Kada je to poznato, nema više interesa za daljnju potragu za posmrtnim ostacima zrakoplovaca. Autentična identifikacija te sudbina zrakoplova i posade u ovom su slučaju impresivnije od samog oštećenog nalaza, no i takvi nalazi zaslužuju da njihove priče budu ispričane ako je to moguće.
