Marineartillerieleichter - MAL 6
AUTOR:
ZORAN DELIBAŠIĆ
PODVODNE FOTOGRAFIJE:
GORAN BUTAJLA
ILUSTRACIJA:
KOLMAN
Dovršetkom okupacije Kraljevine Jugoslavije i Grčke od strane Sila Osovine u travnju 1941. godine, istočna strana Jadrana dospjela je u zonu odgovornosti talijanske ratne mornarice (Regia Marina).
Njemačke pomorske ambicije i ograničenja
Time je, uz zapadnu stranu Jadrana, kompletno Jonsko more te zapadnu stranu grčke obale s Peloponezom potpuno zaokružena talijanska prevlast na tom dijelu Sredozemlja. Njemačke snage su, pomažući Talijanima u borbama s Grcima i Britancima, zauzeli Egej uz angažman velikih ratnih efektiva i uz relativno velike gubitke. Stoga nisu namjeravali olako prepustiti kontrolu svojim nepouzdanim saveznicima Talijanima nad kompletnim Egejskim morem pa je odlučeno da će njemačke trupe kontrolirati istočni dio Egejskog mora s otocima. Razloga za to je bilo više, a najvažniji među njima bila je blizina istočnog Sredozemlja u smislu ključnog logističkog puta iz azijskih kolonija prema ugroženoj Velikoj Britaniji. To se posebno odnosilo na mogućnosti djelovanja njemačkog ratnog zrakoplovstva (Luftwaffe) sa zrakoplovnih baza na otoku Kreti po britanskim konvojima prema ili iz pravca Sueza i Egipta natovarenih sirovinama potrebnim za ratnu industriju. Kako u tom trenutku njemačke snage na Sredozemlju uopće nisu imale ratnog brodovlja, a postojale su znatne potrebe za povezivanjem i učvršćivanjem velikog broja garnizona raštrkanih po egejskim otocima, dogovoreno je da se početne potrebe za takvim brodovima premoste posudbom ratnih brodova od saveznika – Talijana, Bugara i Rumunja.
Do talijanske kapitulacije na Jadranu gotovo da nije bilo brodova njemačke ratne mornarice izuzev malog broja desantnih brodova (najčešće klase Siebel Ferry/SF) koji su mogli biti transportirani u dijelovima željeznicom iz Njemačke do tršćanskog
brodogradilišta. Ondje su bili sklapani u cjelinu i dodatno opremani naoružanjem te upućivani preko Jadrana za potrebe njemačkog angažmana na Egeju. Iznimka je bio ograničeni broj brodova njemačke trgovačke mornarice koji su početkom rata zatečeni na Sredozemlju, u kojima se pretežito prevozila rudača kroma i ostale strateške sirovine iz neutralne Turske prema luci Trst za potrebe ratne industrije u Njemačkoj. Stoga se može reći da je Jadransko more za Nijemce do rujna 1943. godine predstavljalo isključivo tranzitni plovni put od Trsta prema Egejskom moru te Turskoj i nazad.
Jadransko more, općenito gledajući, bilo je sporedno pomorsko ratište s relativnim mirom do rujna 1943. godine. Kapitulacijom Italije njemačke snage dobile su zadatak preuzimanja talijanskih okupacijskih zona istočne obale Jadrana, uključujući Albaniju i zapadnu obalu Grčke te razoružanje talijanskih trupa (operacija kodnog imena „Fall Achse“). S obzirom na to da brodova i mornarice u toj regiji gotovo da nije bilo, istočna obala Jadrana zauzimala se kopnenim snagama uz podršku zrakoplovstva pod zapovjedništvom 2. oklopne armije (2.OA). Kako su snage kopnene vojske izbijale na obalni pojas, tako su se snage branitelja iz redova partizana, a ponegdje i Talijana, povlačile na otoke odnosno na planinske masive u unutrašnjosti. Formiranje mornaričkih jedinica i ustanova na obalnom pojasu zahtijevalo je brodove, vrijeme i obučeno ljudstvo. Stoga se mornarica u formiranju prije svega oslonila na brodovlje zarobljeno u talijanskim lukama i brodogradilištima s obje strane Jadrana.
Nastanak i razvoj klase brodova Marineartillerieleichter/MAL
U pripremama za njemački napad prema Staljingradu i naftnoj regiji podno Kavkaza 1942. godine, planirano je bilo i zauzimanje grada Mahačkale na obalama Kaspijskog jezera. Stoga je mornarica
zatražila razvoj artiljerijskog broda s plitkim gazom koji bi mogao biti upotrijebljen u jezerskim uvjetima na tom važnom ratištu. Projicirana primarna namjena trebala mu je biti da po dobrom vremenu izvodi topničke napade na sovjetske transporte nafte između Bakua i Astrahana, a sekundarna prijevoz vozila i vojnika. Na primjenu konvencionalnih desantnih tenkonosaca MFP (Marinefährprähme) kao i ostalih većih kategorija desantnih plovila u toj ulozi na Kaspijskom jezeru nije se moglo računati jer nije bilo mogućnosti da se onamo transportiraju bilo vodenim, bilo kopnenim putem zbog svoje veličine.
Stoga je, prema zahtjevima njemačke kopnene vojske, projektirano rješenje nove vrste plovila trebalo zadovoljiti sljedeće karakteristike: mogućnost željezničkog i cestovnog prijevoza svih dijelova broda, mogućnost za sastavljanje na otvorenoj obali bez upotrebe brodogradilišta, mala težina i plitki gaz, primjenjivost u vremenskim uvjetima stanja mora 3, naoružanje od dva topa 88 mm te dva protuzrakoplovna topa, mogućnost prijevoza svih tipova vojnih vozila te postizanje putne brzine od najmanje 8 čvorova.
Rezultat odgovora konstruktora i ratnog programa industrije Krupp na zahtjev njemačke vojske bio je novi tip desantnog broda koji je imao radni naziv Artilleriemotorleichter (AML), a 30. rujna 1942., prema ugovoru o izgradnji, izdan je nalog za izgradnju prvih 12 jedinica (AML 1 do 12). Dana 30. ožujka 1943. isporučeni su prvi primjerci ove serije i tom prilikom je ova klasa desantnih brodova dobila konačnu oznaku naziva Marineartillerieleichter (skraćeno MAL) tj. mornarička topnička peniša.
Tih prvih 12 jedinica, također se spominju i kao Tip I, građeni su od ukupno deset segmenata, od toga su devet segmenata činili vodonepropusni pontoni dimenzija 10 m dužine, 2,5 m širine i 2 m visine od kojih se formirao trup broda, dok je deseta sekcija bila kormilarnica na palubi s prostorijom za posadu. →
→ Ti su brodski segmenti transportirani na željezničkim vagonima ili posebnim kamionskim prikolicama nosivosti do 18 t. Za prijevoz kompletnog MAL-a bilo je potrebno samo 13 željezničkih vagona. Pontoni su bili povezivani jednostavnim vučnim spojnicama i nakon spajanja u cjelinu napunili su se betonom. MAL-ovi su se montirali s pomoću dizalice od 20 t, a montaža trupa na vodi trajala je samo šest sati. Postavljanje segmenta nadgrađa na palubi i naoružanja trajalo je još jedan do dva dana. Za pogon su korišteni dizelski motori iste vrste kao i oni koji se koriste na desantnim tenkonoscima MFP samo što su MAL-ovi imali dva, a MFP-ovi tri takva motora. Za izgradnju jednog MAL-a ukupni utrošak željeza iznosio je 122 t, a drveta 26,4 m³. Posadu MAL-a činio je 21 član.
U svojoj sekundarnoj namjeni – prijevozu vojnih vozila (bez dva topa 88 mm koji su se tom prilikom demontirali) – kapacitet prijevoza iznosio je 60 t tereta na palubi površine 180 m², što je jednako teretu od 200 potpuno opremljenih vojnika ili šest natovarenih kamiona. Međutim, ispitivanjima je dokazano da na malim udaljenostima MAL može prevoziti čak 300 vojnika, odnosno da u tom slučaju maksimalno opterećenje iznosi 80 t. Utovar i istovar vozila koja se prevoze na ovom tipu plovila bio je jednostavan jer MAL nije imao pokretnu rampu na pramcu kao npr. desantni tenkonosac MFP pa je za tu namjenu morao pristati uz nižu obalu mora ili jezera.
Naoružanje i specifičnosti MAL-a
Naoružanje MAL-a bilo je specifično. Osim dva protuzrakoplovna topa Oerlikon 20 mm, bili su naoružani i s po dva mornarička palubna topa 88 mm (ili 8,8 cm po njemačkoj nomenklaturi označavanja kalibara). Navedeni tip topa nastao je kao rezultat razvoja istraživačkog odjela Kriegsmarine i ponajprije je osmišljen za korištenje na podmornicama. Službeni naziv takvog topa je Schiffskanone C/35 8,8 cm in
Unterseebootslafette (skraćeno S.K. C/35 8,8 cm in Ubts. L. C/35). Ovaj top nema nikakvih sličnosti s najpoznatijim njemačkim teškim protuzrakoplovnim topom Flak 18/36/37 osim samog kalibra, tako da je čak i streljivo za ta dva tipa topova bilo različito. Dok se Flak 18/36/37 mogao uspješno koristiti i u protuzračnoj i protuoklopnoj borbi, namjena ovog mornaričkog topa bila je isključivo protubrodska borba jer zbog male vertikalne elevacije topa (svega 30 stupnjeva) protuzrakoplovna namjena nije bila moguća.
Upotreba i razvoj MAL-a
Budući da ova plovila nikada nisu stigla u planirano područje primjene (Kaspijsko jezero), zbog razvoja ratne situacije razmotrena je njihova upotreba na drugim ratištima. Stoga je odlučeno da se četiri plovila koriste na području Sredozemlja, a ostalih je osam plovila raspoređeno na službu u 3. flotilu za topničku potporu (3. Artillerieträgerflottille) na Crnom i Azovskom moru, gdje su trebala biti prikupljena vrijedna praktična i borbena iskustva s ovim novim tipom broda.
Dana 22. siječnja 1943. uslijedila je narudžba poboljšane verzije MAL-a koji je nazvan MAL Tip Ia, a ta je serija brodova imala brojčane oznake od MAL 13 do 24. Sljedeća naručena serija od 12. travnja 1943. također je brojila 12 plovila, a to su bili brodovi rednih brojeva od MAL 25 do 36. Za razliku od prethodnog modela, ovaj novi tip MAL-a imao je posadu od 28 članova, a kormilarnica je dodatno ojačana oklopom.
Ukupno 12 jedinica MAL-ova Tip Ia (MAL 13 do 24) dodijeljeni su na službu u 4. flotilu za topničku potporu na Baltiku (4. Artillerieträgerflottille) kako bi se angažirali u Lenjingradskoj regiji, četiri na službu u Nizozemsku, dok su četiri upućena u Finsku, gdje su poslije postali ruski ratni plijen. Jedinice od broja MAL 27 do 30 planirane su za
preuređenje u Dunavske riječne monitore i za tu su namjenu trebali biti dodatno oklopljeni željeznim pločama.
Sljedeća etapa u razvoju ovog plovila bio je MAL Tip II koji je predstavljao zajednički projekt vojske i mornarice. Bio je baziran na Tipu la, ali se primjenjujući stečena iskustva s terena razvilo nekoliko podtipova plovila. Za njega je bilo karakteristično da se od postojećih segmenata plovila moglo složiti i kraće odnosno duže plovilo, ovisno o potrebi na ratištu kao i pontonski most od 21 segmenta. Nalog za izgradnju sljedeće serije od MAL 37 do 48 izdan je 4. srpnja 1943., ali je serija samo djelomično završena. Izvorno je bila namijenjena za isporuku na službu u Egejsko more, no većina je brodova iz te serije završila na službi u Crnom moru u 3. flotili za transport (3. Transport Flottille). Dijelovi MAL 39 i MAL 40 još su se koristili za izgradnju pionirskih inženjerijskih čamaca Tip 43 / I i 43 / II.
Dana 5. lipnja 1943. izdan je nalog za izgradnju serije od MAL 49 do 72, a nalog za seriju MAL 73 do 120 uslijedio je 3. ožujka 1944. Nastavljena je planirana izgradnja jedinica iz ovih serija, a cijela serija MAL-ova trebala je biti dovršena za isporuku do srpnja 1945. godine. No, već 31. siječnja 1945. obustavljena je daljnja izgradnja zaključno s jedinicom MAL 61. Planirano je bilo da se 30 do 40 jedinica iz zadnje dvije serije uputi na službu u 10. desantnu flotilu (10. Landungs Flottille) na Jadranu, a preostali za flotile u Norveškoj te na Baltičkom moru. Planiran je bio i MAL u verziji minopolagača kapaciteta 35 sidrenih mina te verzija MAL-a za probijanje prepreka na vodi i razminiranje plovnih puteva na rijekama i u jezerima. Ove verzije MAL-ova nikada nisu realizirane u praksi.
MAL 6 u Sredozemlju
Ratni put mornaričke topničke peniše MAL 6 vezan je za sudbinu broda blizanca MAL 7. Kako je ratna →
→ sreća promijenila smjer, MAL-ovi iz prve serije (Tip I) upućeni su na različita ratišta, a MAL 5, 6, 7 i 12 upućeni su željeznicom na Sredozemno ratište. Njihovom dopremom željeznicom do Trsta i zatim montažom, stavljeni su u službu njemačkoj ratnoj mornarici 11. svibnja 1943. Dana 14. svibnja 1943. desantna plovila MAL 6 i MAL 7 službeno je preuzela Njemačka ratna mornarica te su u Puli dodijeljena u sastav 2. Landungs Flottille tj. 2. desantne flotile, dok su druge dvije pristigle plovne jedinice upućene za Egejsko more.
Od 16. lipnja 1943. pa sve do kraja srpnja 1943. traje njihov borbeni angažman u sklopu 1. skupine (odreda) 2. desantne flotile na području Mesinskog tjesnaca u povlačenju njemačkih snaga sa Sicilije. Za svoj doprinos i hrabro držanje u izvršenju te zadaće posade brodova dobile su posebnu pohvalu zapovjednika Njemačkog pomorskog transporta u Italiji. Temeljem njegove zapovijedi, upućeni su u Napulj u koji stižu 29. srpnja 1943. radi ojačavanja kormilarnice i prostora za posadu oklopnim pločama te postavljanja štitova za zaštitu ljudstva na topničkim oruđima. 27. listopada 1943. dodijeljeni su za ojačanje obalne obrane otoka Elbe te su u uvali kod grada Portoferraio usidreni i djeluju kao plutajuće bitnice. Na toj su poziciji raspoređeni do 1. siječnja 1944. kada se službeno vraćaju pod okrilje 2. desantne flotile.
Dana 12. siječnja 1944. dobivena je zapovijed da prelaze na Jadransko bojište te da se u Genovi mornaričke topničke peniše MAL 6 i MAL 7 rastave te željeznicom prebace na Jadran do brodogradilišta u Trstu, kamo i stižu 7. veljače 1944. Nakon slaganja i remonta bilo je planirano da u prvoj polovini 1944. godine MAL 6 i MAL 7 budu angažirani kao dio zaštitne flotile Zapadne obale Jadrana. Početkom svibnja 1944. mornaričke topničke peniše MAL 6 i MAL 7 predane su na ponovnu upotrebu ratnoj mornarici, ovog puta na službu u 10. desantnu flotilu. Ova je flotila formirana u svibnju 1943. godine u
Trstu djelomično preustrojem od dijela 2. desantne flotile, a dijelom izgradnjom i dopremom novih plovnih jedinica. Flotila je bila podređena načelniku pomorskog prometa u Italiji odnosno kasnije načelniku pomorskog prometa na Jadranu, a od prosinca 1944. godine zapovjedniku 11. divizije za osiguranje.
MAL 6 u južnom Jadranu
Krajem veljače 1944. godine od dodijeljenih su brodova formirane tri skupine (odreda) brodova, od kojih je svaku činilo 5 desantnih splavi Siebel Ferry /SF, 6 pješadijskih desantnih I-čamaca i jednog broda radionice. Raspored njihovog baziranja i zona djelovanja bio je za prvu skupinu područje Zadra, drugu skupinu područje Splita i treću skupinu područje Dubrovnika. Te tri skupine imale su promjenjivi sastav što je bila posljedica gubitaka kao i postupnog uvođenja novosagrađenih brodova u ustroj flotile. Četvrta skupina 10. desantne flotile opremljena desantnim tenkonoscima tip MFP bazirala je u Rijeci odnosno Trstu. 21. srpnja 1944. zapovjednici MAL-ova dobili su zapovijed da iz Pule zajedno s pješadijskim desantnim čamcem I-46 krenu za Split. 4. kolovoza 1944. plovila MAL 6 i MAL 7 angažirana su na području Splita. Temeljem zapovijedi pomorskog Zapovjednika južne Dalmacije od kraja kolovoza raspoređeni su u treću skupinu brodova iste flotile koja je imala zonu odgovornosti za transport na južnom Jadranu. Ta je zona bila i najopasnija jer je bila najizloženija djelovanju savezničkih lakih pomorskih snaga. Dodjela brodova ovog tipa predstavljala je zakašnjeli pokušaj ojačavanja ugrožene brodske linije opskrbe njemačkih garnizona na južnom Jadranu. Očekivalo se da će njihovi topovi od 88 mm barem donekle osigurati ravnopravnost u bojnom srazu sa Savezničkim brodovljem.
Organizacijski gledano, te dvije mornaričke topničke peniše MAL činili su neku vrstu zasebne podskupine (pododreda) treće skupine 10. desantne flotile, a njezin je zapovjednik bio poručnik fregate Muller. Za manje od dva mjeseca svoga borbenog angažmana u trećoj skupini desantnih brodova na južnom Jadranu, oba su broda izvršila nekoliko uspješnih eskortiranja opskrbnih konvoja od Ploča ili Makarske prema jugu i nazad, kao i noćnih zasjeda pripremanih za brodove savezničkih lakih pomorskih snaga. Kraj djelovanja i potonuće MAL 6 vezani su uz borbe za oslobođenje Dubrovnika i okolice.
Potapanje MAL 6 ispred Slanog
Dubrovnik je za Nijemce bio vrlo važno vojno i pomorsko uporište koje je, preko komunikacije Herceg Novi – Dubrovnik – Ploče – Mostar, omogućavalo povezivanje njemačkih garnizona i sistema obrane na području Boke i Dalmacije. Pri tome je značajnu ulogu imala luka Gruž kao etapna luka na putu između srednjeg Jadrana prema Grčkoj i Albaniji, kao i u obrnutom smjeru. Zato su Nijemci, čim su zauzeli Dubrovnik, otpočeli utvrđivati sam grad i njegovo šire područje nastojeći ga što bolje pripremiti za obranu.
Značenje područja južnog Jadrana u cjelini, pa i šire regije Dubrovnika, postalo je naročito bitno za Nijemce krajem rujna 1944. godine kada je Crvena armija oslobodila Rumunjsku i Bugarsku te izbila na istočnu granicu Jugoslavije. U toj situaciji njemačko Vrhovno zapovjedništvo odlučilo je početkom listopada napustiti Grčku, južnu Albaniju i južnu Makedoniju te organizirati obranu na liniji Skadar – Skopje – Donji Milanovac. Odmah zatim, zbog skraćivanja fronta i izvlačenja snaga potrebnih za borbu protiv Crvene armije došlo je do pomicanja glavne linije obrane s obale u unutrašnjost. Zapovjedništvu njemačke 2. oklopne armije naređeno je da napusti istočnu obranu Jadrana →
→ i organizira obranu na liniji Rijeka – Knin – Gacko – Skadar. Nova linija dobila je naziv „Grün“, a manevar povlačenja s jadranske obale Nijemci su označili šifrom „Herbstgewitter“. Nakon zauzimanja Bileće i Trebinja, stožer 29. partizanske divizije 10. listopada 1944. primio je zapovijed od Vrhovnog zapovjedništva NOVJ da u suradnji s 2. dalmatinskom brigadom iz sastava Primorske operativne grupe oslobodi Dubrovnik. U isto vrijeme naređeno je 26. partizanskoj diviziji, koja je do tada oslobodila najveći dio Pelješca, da s dvije brigade zauzme Ston te presiječe komunikaciju Dubrovnik – Metković i spriječi njemačke snage da iz Metkovića interveniraju prema Dubrovniku.
Osoblje i sredstva njemačkih mornaričkih ustanova te jedinice iz Boke Kotorske i crnogorskog primorja trebale su se povlačiti preko Konavala prema Dubrovniku i dalje dolinom Neretve prema Mostaru. Prodorom jakih partizanskih snaga iz južne Hercegovine u Konavle i zauzimanjem Cavtata 17.listopada 1944. bilo je potpuno onemogućeno daljnje povlačenje njemačkih jedinica iz Boke Kotorske prema Dubrovniku. Obranom Dubrovnika zapovijedao je njemački zapovjednik grada, pukovnik Strammer, koji je zastupao zapovjednika 369. puka pukovnika Fishera koji je nekoliko dana prije otišao na savjetovanje u Metković i nije se mogao vratiti jer su partizanske snage presjekle cestu Dubrovnik – Metković kod Neuma i Vukovog klanca. Njemačko zapovjedništvo obrane Dubrovnika imalo je zadatak uporno braniti grad. No kako se u planovima za njemačko povlačenje Dubrovnik i tako nalazio izvan planirane linije obrane, utvrđen je 20. listopad kao dan za povlačenje svih njemačkih snaga. No pod borbenim pritiskom partizanskih jedinica iz pravca Konavala, Hercegovine i Pelješca na cijeli prostor okolice Dubrovnika, odlučeno je da sve jedinice s mobilnom
opremom i sredstvima te naoružanjem krenu prema Metkoviću u povlačenje 18. listopada 1944., dakle dva dana ranije od planiranog jer je prijetila realna opasnost dolaska u potpuno okruženje partizanskih snaga. U takvim okolnostima zapovjednik podskupine MAL primio je zapovijed od Pomorskog zapovjednika južne Dalmacije da s mornaričkim topničkim penišama MAL preuzme obranu motorizirane kolone za vrijeme njihovog prolaza kroz rijeku Dubrovačku. Taj dugački uski cestovni put našao se pod vatrom partizanskih jedinica u nastupanju, koje su otvarale vatru s okolnih visova iznad ceste. Nakon višesatnog pružanja otpora iz svih raspoloživih oruđa mornaričke topničke peniše MAL su u luci Gruž u 20,00 sati preuzeli njemačku zaštitnicu ukrcavši na svaki brod po 350 vojnika.
Završna faza operacije u Slanu
MAL 6 je oko 22,00 sata isplovio iz Gruža za Slano u područje prikupljanja snaga te je tijekom vožnje ustanovljen kvar na lijevom motoru zbog čega je mogao voziti brzinom od samo 2,5 čvora. Prvi se top zbog rasprsnute cijevi više nije mogao upotrebljavati. Zapovjednik treće skupine (odreda) 10. desantne flotile, poručnik fregate Ritter s tri pješadijska desantna I-čamca i mornaričkom topničkom penišom MAL 7 isplovio je iz Gruža za Slano dva sata kasnije. Cjelokupno ljudstvo zaštitnice uspjelo se povući iz Dubrovnika uz neznatne gubitke. U noći 19. listopada oko 2,00 sata pješadijski desantni čamci s MAL-ovima došli su u Slano te je započeo iskrcaj ljudstva. Kako zbog položene minske prepreke MAL-ovi nisu mogli uploviti u luku, za iskrcaj ljudi i opreme koja je morala ostati ispred luke angažirano je 7 pješadijskih desantnih čamaca. Kada su sa svitanjem svi vojnici prebačeni na obalu, zapovjednik podskupine MAL-ova, poručnik fregate Muller dobio je zapovijed od Pomorskog
zapovjednika južne Dalmacije da eksplozivom potopi MAL 6, te da s tri pješadijska desantna I – čamca ostane u luci Slano zbog izvršenja prijevoza nekih transporta u luku Doli. Poručnik fregate Ritter dobio je naređenje da se s mornaričkom topničkom penišom MAL 7 i sedam ispravnih pješadijskih desantnih čamaca maskira uz obalu, a da oko 17 sati isplovi u cilju izvršenja prodora na sjever prema Istri otvorenim morem i kroz vode koje su u tom trenutku kontrolirali njihovi neprijatelji. Temeljem primljenog naređenja, 19. listopada 1944. oko 7 sati aktiviranjem eksplozivnog punjenja, MAL 6 potopljena je ispred luke Slano te time izbrisana s flotne liste 10. desantne flotile. Prema izdanoj zapovijedi poručnik fregate Muller ostao je s trima pješadijskim desantnim I-čamcima (I-15, I-46 i I-68) u luci Slano. U poslijepodnevnim satima istoga dana primio je iznenadnu zapovijed da sva tri pješadijska desantna čamca potopi eksplozivom, a da se posade njihovih čamaca ukrcaju na jedan od kamiona kolone u povlačenju. Čamci su zatim potapani jedan za drugim, od toga dva unutar uvale Slano, a jedan ispred uvale. Kako nije postojala mogućnost da se posade svih desantnih čamaca ukrcaju u kamion, dio mornaričkog ljudstva priključio se plovnom sastavu pod zapovjedništvom poručnika fregate Rittera. Zatim su se smjestili s noći 19. na 20. listopada u mjestu operativnog zapovjedništva u selu Rudine u kojem se prikupio cijeli sastav u povlačenju te je formirana „borbena grupa Becker“, nazvana tako prema bojniku Beckeru koji je predvodio proboj njemačkih jedinica pod borbom u smjeru Duži – Neum – Vukov klanac – Metković. Od preostalog ukupnog ljudstva 10. desantne flotile formirana je mornarička streljačka bojna koja je pripala zaštitnici začelja kolone u povlačenju. Proboj je počeo 20. listopada oko 20 sati, a završio oko 10 sati 23. listopada 1944. u Metkoviću, uz velike →
→ materijalne i ljudske gubitke.
Pronalazak olupine
U proljeće 2004. godine, tijekom klupskog boravka tadašnjeg Ronilačkog kluba ZG-SUB iz Zagreba u Konavlima, preko rodbinskih veza našeg molunskog domaćina saznali smo za postojanje jedne potencijalno zanimljive ronilačke pozicije u blizini Slanog. Kako smo u povratku prema Zagrebu i tako prolazili pokraj Slanog, odlučili smo ondje napraviti zaron te provjeriti o čemu je zapravo riječ. Predmetnu lokaciju pokazao nam je gospodin Ivo Kmetović iz mjesta Slađenovići pokraj Slanog. On nas je i odvezao na poziciju svojim brodom te smo zaronili direktno na nalaz bez gubljenja vremena. Sama pozicija broda, gledajući s morske površine, nije mnogo udaljena od strme obale, svega 50-ak metara zračne linije. Naš nas je domaćin upozorio da dubina naglo pada na tom dijelu obalnog pojasa, a to je sugerirala i strma obala. Ova pozicija je među lokalnim ribarima poznata kao „pošta od oborite ribe“. Zaronili smo „u plavo“, direktno na nalaz, točnije na njegov sami vrh na kojem su dominirala dva brodska vijka i dva brodska kormila. Time je postalo jasno da smo pali na krmeni dio broda koji je okrenut naopako. Nakon obilaska cjelokupne olupine stekao se dojam o vrsti potopljenog plovila te je potpisnik ovih redova, konzultirajući dostupnu literaturu i dokumente, utvrdio o kojem je tipu plovila zapravo riječ, kao i okolnosti potonuća i kraja njegova ratnog puta.
2013. godine autor teksta prijavio je voditelju Odjela za podvodnu arheologiju HRZ-a, Igoru Miholjeku, više desetaka podvodnih lokaliteta, među ostalim i olupinu ovog broda. Uvidom u Registar podvodnih lokaliteta Republike Hrvatske ustanovljeno je da ta institucija ne posjeduje informaciju o postojanju ovog nalaza te je tom prilikom dogovoreno da će se u zajedničkom aranžmanu otići pogledati nalaz kada prilike dopuste. U travnju 2016. pojavila se povoljna prilika za odlazak na lokaciju kod Slanog te je tada
obavljen prvi službeni zaron, napravljena preliminarna fotodokumentacija i uzeta GPS pozicija nalaza. Razlika od našeg klupskog, prvog zarona i ovog službenog najviše se ogledala u tome što je ovaj put vidljivost bila znatno lošija, što i nije neobično s obzirom na proljetni zaron i promjenjivo vrijeme. Zadnji zaron na ovoj lokaciji obavljen je 25. svibnja ove godine kao prvi zaron nakon poboljšanja epidemiološke situacije u Hrvatskoj. Zaron je ovaj put obavljen u organizaciji Wreck Hunters Adriatica i podvodnog fotografa Gorana Butajle.
Stanje i zaštita olupine
Brodska olupina leži na dubini od 33 do 49 metara i pozicionirana je u smjeru SI – JZ prateći smjer morskog reljefa koji nastavlja padati prema sredini Koločepskog kanala do dubine od 60 metara. Prozirnost mora unutar Koločepskog kanala uobičajeno je loša zbog muljevitog dna i izloženosti morskim strujanjima koje podižu sediment s morskog dna te time smanjuju vidljivost za razliku od npr. vanjske strane otoka Koločepskog kanala. Krmeni dio broda je na najvišoj poziciji dok je ulazna rampa broda na najnižoj. Brod je na morskom dnu pozicioniran u obrnutom položaju kao i mnoge druge olupine brodova s ravnim dnom koje su do sada nađene u Jadranu. Razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da se takvi brodovi, građeni bez kobilice brodskog trupa te specifičnog brodskog stabiliteta, uslijed potonuća i narušavanja njihove hidrodinamike okrenu naopako i završe na morskom dnu u toj obrnutoj poziciji. Obrnuti položaj olupine smanjuje atraktivnost takvim ronilačkim pozicijama, kako turističkim roniocima tako i podvodnim arheolozima jer je otežan pristup u palubne prostorije i nadgrađe broda. Segment s krmenim nadgrađem ove olupine je, prilikom udara o brodsko dno, zgužvan i pomaknut iz svog položaja skroz prema lijevoj strani broda. Ipak, u ovu olupinu je djelomično moguće prodrijeti sa strane ulazne rampe i lijeve bočne strane koja nije potpuno utonula u mulj
kosog morskog dna. Ispod brodskog trupa moguće je zamijetiti oba palubna topa kojima je brod bio naoružan. Oni su još uvijek na svojim mjestima, ali su uronjeni u mulj tako da su vidljiva samo njihova postolja i dijelovi mehanizma za upravljanje vatrom. S gornje strane broda, na njezinu najvišem dijelu, jasno su vidljiva dva brodska kormila i dva brodska vijka na osovinama. Po jednoličnom dnu broda, koje je okrenuto prema površini, jasno se mogu vidjeti segmenti građenja ovog tipa broda kao i njihova spajanja u cjelinu. Ova je olupina specifična i po tome što na njoj, barem za sada, nema izgubljenih ribarskih alata – mreža i parangala – pa je, s te strane gledano, ronjenje na toj olupini sigurnije. Dubina na kojoj je pozicioniran pramac broda izvan je granice krivulje sigurnosti pa, ako je namjera budućim roniocima obilazak kompletne olupine, taj bi dio trebalo preskočiti ili maksimalno skratiti boravak na toj dubini ako se koristi zrak kao medij disanja. Prilikom našeg klupskog zarona oko olupine su se mogli zamijetiti predmeti iz brodske kuhinje i morska fauna tipična za željezne podrtine. No, prilikom našeg službenog zarona s HRZ-om primijećen je nestanak kako tih predmeta, tako i životinjskog fonda. To nam govori da su na ovoj olupini ronilački posjeti učestali zadnjih godina i da svi njezini posjetitelji nisu dobronamjerni. Ovo je jedina olupina, od dvije tog tipa broda, do sada poznata na Jadranu (za MAL 7 još nema podataka o mjestu potonuća kao ni uzroku potapanja). Procjena stručnjaka za podvodnu arheologiju je da nema razloga za zaštitu ovog lokaliteta te će na njemu ronjenje i u budućnosti biti dopušteno bez ograničenja. Razlog tome je, među ostalim, što je iz dostupnih dokumenata razvidno da se u ovom slučaju ne radi o ratnom grobu. Od prije tri godine, probijanjem servisne ceste od Slađenovića do kolektora odvodnje otpadnih voda iz Slanog, ova je pozicija postala druga na Jadranu dostupna za zaron s obale, uz već otprije poznatu poziciju krčke olupine broda PELTASTIS.